Industrijska strojarska škola

      Zamolila sam g. Vahida  Halilhodžića, popularnog trenera NK «Dinamo»  da održi kratko predavanje učenicima Industrijske strojarske škole, jer je on današnjim mladim ljudima i djeci uzor u radu i u poštivanju moralnih načela, budući da ih tako spretno i autoritativno primjenjuje i na razmažene igrače «plavih». Inače, dobro uigrana Vahina ekipa suradnika obavila je naš prijem krajnje profesionalno. A dobrohotnost svih, u i oko stadiona, kazivala mi je o velikom uvažavanju i simpatijama prema g. Halilhodžiću. O nogometu baš ne znam puno. Ipak, priznajem, još kao gimnazijalka bila sam jedina u svojoj obitelji nepokolebljiva navijačica NK Veleža, a gdje je g. Halilhodžić započeo svoju briljantnu nogometnu karijeru. Otud i zajednička naklonost prema Mostaru, Jablanici, Hercegovini.

Prije Vahinog predavanja, postavili smo treneru nekoliko pitanja:

• Došli ste na ovaj razgovor s treninga mladih nada NK «Dinamo». Kako ste? Jeste
li umorni? Radite dosta stresan posao!
         -    To je moj životni izbor, ne mogu se potužiti kada vidim što se sve događa oko nas i u svijetu. Nezaposlenost, glad, ratovi, zemljotres, zračenje… Iako nije uvijek lagano…Ovo je naporan posao. Budem, naravno, umoran. Danas sam došao u 8 sati, a večeras ću kući tek oko 23 sata! Nekad mi dođu trenuci da sve pustim, bude mi dosta svega. Javna sam osoba i svi očekuju da sam uvijek raspoložen kao da sam u svemu naj, naj. Svatko traži nešto za sebe, teško je, nemoguće, ispuniti sva ta očekivanja. Ipak, neću se žaliti. Puno toga je i dobrog, pogotovo kada vidim što se, rekoh, oko nas događa. Zadovoljan sam…
• U istom smo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa RH, vi treneri i mi profesori i učenici. Šport je, ipak, financijski, u značajnoj prednosti. Baš stoga sam ovdje s učenicima. Vaše je iskustvo u radu s mladima neiscrpno, može i nama u školama uvelike koristiti!
        -    S jedne strane smo i pred učenicima i pred nogometašima pedagozi, sociolozi, psiholozi… puno toga još. Osoba trenera i profesora ima razne kompetencije, ne samo sportske ili drugog usmjerenja. Moramo biti upućeni u psihološka stanja pojedinaca, mora se pratiti profil svakog od učenika/sportaša. Pa, interesi koje ti mladi ljudi imaju, a i znati kamo društvo u kojemu radimo općenito smjera, kao i kako se odnosi spram mladih ljudi. Mladići i djevojke od 20 godina ne razmišljaju i nisu isti kao njihovi vršnjaci prije 20 godina. Imaju sasvim drukčiju percepciju svijeta, drukčije razmišljaju, drukčiji su ljudi. Od izbora glazbe, odjeće, jela. A sve to treba pratiti, a i primijeniti pri učenju i radu s njima nove metode, inače se gubi autoritet…
• Uspijevate li? Ja se ne mogu pohvaliti, unatoč zalaganju i stalnom učenju. Generacijski je to normalan jaz…
-    To je žestoki tempo koji ubija čovjeka. Mislim da ću jednog dana tako naglo ostarjeti da se ni fizički više neću moći prepoznati. A tu su već i godine…
• Ma, Vi ste sportaš, neće se to Vama dogoditi!
-   Jablanica, od kamo sam rodom, jest granitna. Ali, i granit nekad popuca. Ovo je ubitačan tempo koji troši, iscrpljuje, uništava… s jedne strane. A, opet, to je moj izbor!  Nogomet mi je puno dao.
• Kada ste se odlučili za nogomet? Kakav ste učenik bili?
-   U Jablanici sam završio osnovnu školu, među dvije tisuće duša, i tamo bio među nekoliko najboljih učenika, odlikaš, stalno, od prvog do osmog razreda. I u Mostaru, gdje sam se upisao u Elektrotehničku školu sam bio dobar učenik, solidan vrlo dobar. Namjeravao sam nastaviti studirati… Bio sam u nedoumici što studirati. Moji roditelji su željeli da postanem inženjer, jer su u Jablanici dvije elektrane i svi smo mi maturanti željeli, kada nešto završimo, raditi u njima. Ili, u «Granitu». I između tih mogućnosti i potpisivanja prvog profesionalnog ugovora, odlučio sam se za NK «Velež» Žao mi je moje pokojne majke, jer joj nisam ispunio želju i postao inženjer. Nije ona znala, bila je tradicionalna žena, da se i od nogometa može dobro živjeti. Ipak, ostala je to i meni neispunjena želja, no siguran sam da mi je izbor bio dobar.
• Bili ste svuda, proputovali, a i živjeli na različitim mjestima ovog našeg planeta!
Imate istančanu ravnotežu, izgradili ste suptilnu toleranciju prema različitim kulturama, nacijama, vjerama i uvjerenima. Obiteljska sredina je sigurno bila presudan temelj, «ugradila» je u Vas tu toleranciju i širinu!
- Da, da, tako sam odgojen! U mojoj je obitelji i različitih uvjerenja, pa i različitih vjeroispovijesti! Ja sam odrastao u muslimanskoj, bošnjačkoj obitelji. Odgojen sam da poštujem sve, da ne pravim razliku među ljudima po nijednom «kriteriju», već da ih uvažavam. Bio sam naročito nesretan kada je počeo rat u B i H. Vjera, politika… sve te podjele koje su nas udaljile… Bilo mi je neshvatljivo inzistiranje na jednome i na podjeli. 
• Nogomet Vam je otvorio sva vrata!
- Zahvaljujući nogometu proputovao sam čitav svijet, desetke puta okružio kuglu zemaljsku. Vidio sam mnogo zemalja; upoznao mnogo velikih ljudi. Obišao sam i brojna vjerska središta, od Vatikana, Jeruzalema do Meke.
• Uvjerena sam da i Vi, kao i ova djeca, vjerujete u bolju budućnost Hrvatske! Ta, ne bi Vas toliko voljeli! Znate kako se kaže: Ako ga djeca vole, sigurno je dobar čovjek!
- Vjerujem, vjerujem. I volim djecu. A i ne znam mrziti. Mogu se naljutiti. neki su mi ljudi nanijeli dosta zla. Ali, ja njih žalim. Ne mogu se, zasad, više angažirati…Čovjek razmišlja. Jednog dana će se potomci onih koji su ubijali, pljačkali…činili zlo, sramiti njihovih nedjela. Prema tome, moral jednog društva gradi se vjekovima! To je ogledalo čovjeka, bez obzira kojem staležu pripada. Unutrašnja su to uvjerenja koja stalno trebamo preispitivati, učvršćivati. Čovjek i jest po tome što razmišlja.  Čovjek u ratu postaje životinja koja razmišlja o ubijanju, stroj koji ubija… Ovdje se u Zagrebu dobro osjećam. Ima puno ugodnih ljudi. Obožavam dočekivati i ugađati ljudima…
• Mnogi Vaši sunarodnjaci su i odavna ovdje, rodili su se tu. Ovo je gostoljubiv grad, tolerantan.
-   Tako je, Zagreb je lijep, tolerantan grad. Cijenim ove ljude. Zagreb poznam odavna i uvijek sam se dobro ovdje osjećao. Ovdje mi se rodila i kćerka.   

                                                     *         *        *
        Nakon ovog našeg kraćeg razgovora, a kojemu su prisustvovala i dva učenika II. b razreda ISŠ-a, Vaha je tražio da uvedemo u njegov ured ostalih 20-tak učenika (već nestrpljivih i uzavrelih od znatiželje!) i održao im predavanje o upornosti, odricanju, zadovoljstvu koje izbor onoga što volimo pruža. Tražio od njih da više uče, da tek tada mogu postići  dobre i vrhunske rezultate. I, još ih, samoinicijativno, izveo van pred stadion, da se onako, kao nogometna momčad, slikaju za sjećanje.  (Edina Smajlagić)

Dojmovi učenika:

Jozo Pravdić, 2.b
       Bio sam počašćen rukovanjem s tako poznatom osobom. Na mene je ostavio dobar dojam. Najviše me se dojmilo to što g. Halilhodžić ne pravi razliku između vjera i nacionalnosti… Malo je imao poteškoća s govorom, pa su mu njegovi suradnici (agentica za odnose s javnošću, tajnik Dinama i liječnik tog kluba)  pomagali pronaći prave riječi. No, ne može mu se zamjeriti, čovjek koji je toliko putovao, izbivao iz BiH i Hrvatske… Bio je diljem ovog našeg svijeta. Sve u svemu, na mene je ostavio dubok dojam i jako sam jako zadovoljan tim posjetom.

Filip Cvetek, 2. b
       K Vahi nas je došlo na NK «Dinamo» više od 20 učenika, a samo smo ja i još jedan učenik ušli u ured g. Vahida Halilhodžića s profesoricom hrvatskog jezika Edinom Smajlagić. Odmah sam primijetio da miješa francuski s hrvatskim jezikom, a i da ima poštapalicu: Kažem ja! Ponadao sam se da ćemo spomenuti Vahi naš lokalni, sesvetski Nogometni klub «Blato»… Zasmetalo me, dok smo čekali ovaj razgovor, što je naš najtrofejniji klub u nedovršenom stadionu pomalo u raspadu… Nezavršen. Bilo je to jedno nezaboravno iskustvo – razgovarati i slikati se s najboljim trenerom u Hrvatskoj i želio bih ga ponoviti.